„Ja sam sve što je bilo, i što jeste, i što će biti, i moj ogrtač nijedan smrtnik još nije otkrio.“ Ove reči stajale su na jednoj hramskoj statui u drevnom egipatskom gradu u delti Nila. Jedan grčki biograf naveo ih je oko 100. godine. Tamošnja boginja bila je Neit, drevna majka sunca.
Njenog hrama više nema, a njen ogrtač se u kasnijim prevodima pretvorio u veo. Jedan nemački pesnik sagradio je na tom velu čuvenu pesmu, a jedan kompozitor je godinama držao tu rečenicu uramljenu na svom stolu.
Šta kaže natpis „Ja sam sve što je bilo, i što jeste, i što će biti“?
Plutarh je najraniji pisac koji ga je zabeležio. Pišući na grčkom, izjednačio je tamošnju boginju sa Atenom i sa Izidom, tada najpoznatijom boginjom Egipta. Njegova knjiga tvrdi da su egipatski sveštenici umotavali svoju mudrost u zagonetke: sfinge čuvaju svetilišta, najviši bog Amon znači „skriveni“, a jedna statua u gradu u delti nosila je ovu rečenicu.
U prevodu taj odlomak glasi: „U Saisu je statua Atene, za koju veruju da je Izida, nosila natpis: ‚Ja sam sve što je bilo, i što jeste, i što će biti, i moj ogrtač nijedan smrtnik još nije otkrio.‘“
Grčka reč za odeću je peplos, dugačak ženski ogrtač, poput onog koji su Atinjani tkali za Atenu.
Rečenica ima dve polovine. Prvo boginja prisvaja celo vreme. Zatim kaže da nijedan smrtnik nije otvorio njen ogrtač. Reč „veo“ došla je mnogo kasnije, preko prevodilaca.
Da li je boginja Saisa bila Neit ili Izida?
U svom gradu bila je Neit. Ona je jedna od najstarijih boginja Egipta, poštovana još pre 3000. godine p. n. e. Njen znak bio je par ukrštenih strela ili lukova na štitu. Nosila je crvenu krunu Donjeg Egipta, severne polovine zemlje, i držala luk.
Egipatski tekstovi nazivaju Neit majkom boga sunca Ra, koja ga je rodila „pre nego što je rađanje postojalo“. Kasnije hramske himne čak je slave kao „Majku i Oca svih stvari“.
Sais je bio njen sveti grad. Kada su tamošnji vladari ujedinili Egipat oko 664. godine p. n. e., grad je postao kraljevska prestonica zemlje, a njegovi kraljevi sahranjivani su na prostoru njenog hrama.

Grčki posetioci izjednačavali su Neit sa svojom boginjom ratnicom Atenom. Platon to beleži u svom dijalogu Timaj, gde piše da je boginja tog grada, Neit, ona koju Grci zovu Atena. U tom istom razgovoru sveštenici iz Saisa pričaju jednom atinskom posetiocu čuvenu legendu o Atlantidi.
Do Plutarhovog vremena Izida je postala najveća boginja Egipta. Često je stapana sa Neit. Zato Plutarh piše „Atena, za koju veruju da je Izida“. Evropski pisci su kasnije izbacili Atenu i Neit i zadržali samo Izidu.
Po čemu se Proklova verzija natpisa razlikuje?
Oko tri veka posle Plutarha, natpis je naveo još jedan grčki filozof. Zvao se Proklo, i njegova verzija je duža. U engleskom prevodu iz 1820. godine glasi: „Ja sam ono što jeste, što će biti i što je bilo. Niko nikada nije razgrnuo odeću kojom sam skrivena. Plod koji sam rodila bilo je sunce.“
U Proklovoj verziji statua stoji u unutrašnjoj odaji hrama, a ogrtač je tunika. Plutarhovo „nijedan smrtnik“ postaje „niko“, što uključuje i bogove.
Novi poslednji red menja smisao. U egipatskoj teologiji Neit je rodila boga sunca bez muškog partnera. Sa tim dodatim redom, netaknuti ogrtač slavi majku kojoj nije bio potreban muž. Tako ga čita nemački egiptolog Jan Asman. Za njega dodatni red pokazuje da je Proklo imao stariji izvor, možda egipatski, i da nije prosto prepisao Plutarha.
Proklo beleži i jednu staru grčku raspravu o Saisu. Dva istoričara tvrdila su da su Atinjani osnovali Sais. Treći je rekao da je bilo obrnuto: stanovnici Saisa osnovali su Atinu.
Statua pod velom bila bi neobična u Egiptu. Kultne statue boravile su u zatvorenim drvenim svetilištima, a sveštenik je svakog dana otvarao svetilište i gledao boga. Statua u otvorenom dvorištu ipak je mogla da nosi takve reči.
Asman takođe pretpostavlja da su egipatske reči značile „nema nikoga osim mene“. Egipatska reč za „osim“ doslovno znači „otvoriti lice“, pa je nepažljiv prevodilac od toga mogao da napravi „niko nije otvorio moje lice“.
Šta je ostalo od Neitinog hrama u Saisu?
Danas je od svetilišta ostalo vrlo malo. U petom veku p. n. e. grčki putnik Herodot posetio je Sais i video njegove kraljevske grobnice i hramsku kapiju koju je nazvao „velikim čudom“. Na prostoru hrama nalazilo se okruglo sveto jezero. Na tom jezeru sveštenici su izvodili noćne obrede koji su prikazivali stradanja jednog boga. Ipak, Herodot nigde u svom izveštaju ne pominje ni statuu pod velom ni ovaj natpis.
Herodot opisuje jednu noćnu svetkovinu u Saisu. Ljudi su postavljali svetiljke oko svojih kuća, plitke posude sa uljem i solju i plovećim fitiljem, i puštali ih da gore celu noć. Egipćani koji su ostali kod kuće takođe su palili svetiljke, pa su te noći svetiljke gorele po celom Egiptu.

Na tom mestu danas je Sa el Hagar, selo koje još nosi staro ime Sa. Do kraja 19. veka lovci na blago, graditelji i zemljoposednici odneli su veći deo grada. Stara blatna cigla iskopavana je i rasipana po poljima kao đubrivo.
Tim sa Univerziteta u Daramu kopa tamo od 1999. godine. Neposredni dokazi o Neitinom kultu „i dalje izmiču“. Jedan krečnjački zid i nekoliko granitnih blokova „možda su poslednji ostaci hrama“. Klesani blokovi iz kraljevskog grada stoje u zidovima seoskih kuća.
Kako je Neitin ogrtač postao Izidin veo?
Do 1678. godine ogrtač je na engleskom postao veo. Jedan engleski filozof te godine upotrebio je natpis u dugačkoj knjizi protiv ateizma. Njegov prevod: „moj peplum ili veo nijedan smrtnik još nikada nije otkrio“. On je boginju još poznavao kao „Neit, ili Atenu“.
Vek kasnije te reči su ušle u masoneriju. Godine 1788. jedan filozof koji je pisao pod ložnim pseudonimom Brat Decije objavio je dva masonska predavanja. Čuveni natpis nije smestio na statuu, već „na piramidu u Saisu“. Nijedan antički opis grada ne pominje piramidu, ali ova nova masonska postavka se zadržala.
Za Brata Decija rečenica je značila isto što i Božje ime u Bibliji, „Ja sam onaj koji jesam“. Po njegovom tumačenju, Mojsije je tu ideju naučio od egipatskih sveštenika.
Dve godine kasnije filozof Imanuel Kant pohvalio ga je u jednoj fusnoti kao uzvišeno, što je bila njegova reč za strahopoštovanje pomešano sa strahom. „Možda nikada niko nije rekao ništa uzvišenije“, napisao je, od tog natpisa na Izidinom hramu. U zagradi je Izidu nazvao „Majkom Prirodom“.
Kant je pohvalio i jedan udžbenik fizike. Na njegovoj naslovnoj strani stajala je slika boginje pod velom. Trebalo je da ispuni učenika „svetom jezom“ pre nego što uđe u hram prirode.

Kako je rečenica stigla do Šilera?
Pesnik Fridrih Šiler preuzeo ju je od Brata Decija, a jedna fusnota u njegovom eseju Mojsijevo poslanje (1790) priznaje taj dug. I piramida je došla s njom: „na jednoj piramidi u Saisu pronađen je drevni, značajni natpis“. Tri godine kasnije, u eseju o uzvišenom, iste reči stoje „iznad Izidinog hrama“.
Godine 1795. Šiler je od te rečenice napravio pesmu, Zastrta slika u Saisu. Jedan mladić dolazi u Sais, gladan znanja. U jednoj okrugloj dvorani nailazi na ogromnu figuru pod velom. Iza nje je istina, kaže mu sveštenik. Nijedan smrtnik ne sme da pomeri veo dok ga boginja sama ne podigne.
U ponoć se mladić penje preko hramskog zida i podiže ga. Pripovedač neće da kaže šta je video. Sledećeg jutra sveštenici ga nalaze bledog i bez svesti u podnožju Izidine statue. Nikada ne govori o tome, a tuga ga odvodi u rani grob. Njegovo upozorenje zatvara pesmu: „Teško onome ko do istine ide kroz krivicu. Ona mu nikada neće doneti radost.“
Ko je podigao veo posle pesnika?
Godine 1877. veo je postao naslov knjige. Okultistkinja Helena Blavacka nazvala je svoju knjigu Razotkrivena Izida. Ona je postala jedan od osnivačkih tekstova teozofije, okultnog pokreta kasnog 19. veka. Prvi deo prvog toma nosi naslov „Izidin veo“. Taj izraz stoji pri vrhu njegovih stranica.
Njena zamerka modernim filozofima bila je da oni „podižu Izidin veo“, „jer Izida je samo simbol prirode. Ali oni vide samo njene fizičke oblike.“
Moderna filozofija stalno se vraćala ovom prizoru. U studiji o boginji pod velom iz 2004. godine filozof Pjer Ado pratio je dva istorijska stava prema otkrivanju prirode: mehanički pristup, koji silom otvara tajne pomoću tehnologije, i pesnički pristup, koji ih posmatra kroz umetnost.
Zašto je Betoven držao natpis na svom stolu?
Betoven je pronašao te reči u Šilerovom eseju o Mojsiju. Rukom je prepisao dve izreke i dao da se urame. Mnogo godina stajale su na njegovom stolu, ispred njega.
Prva je glasila: „Ja sam ono što jeste. Ja sam sve što jeste, što je bilo i što će biti; nijedan smrtni čovek nije podigao moj veo.“ Njegov prijatelj i biograf Anton Šindler, pišući 1840. godine, nazvao ih je „navodnim natpisima“ iz jednog Izidinog hrama. List sa ovim izrekama, pisan Betovenovom rukom, i danas se čuva u Betovenovoj kući u Bonu.
Za Betovena su te drevne reči izražavale najčistiji oblik vere. Šindler je obećao da original „verske relikvije“ njegovog prijatelja nikada neće biti izgubljen.
Izvori
- Plutarch, De Iside et Osiride, ch. 9, Greek text (Perseus Digital Library, text 2008.01.0238) and English translation by Frank Cole Babbitt, Plutarch’s Moralia vol. V, Loeb Classical Library, 1936 (LacusCurtius).
- Proclus, Commentary on Plato’s Timaeus, Book I, in Thomas Taylor (trans.), The Commentaries of Proclus on the Timaeus of Plato, vol. 1, London, 1820, pp. 82-83 (Internet Archive proclusontimaeus01procuoft).
- Plato, Timaeus 21e, trans. Benjamin Jowett (Project Gutenberg 1572).
- Herodotus, Histories II.28, 62, 169-171, 175, trans. G. C. Macaulay, 1890 (Wikisource).
- Jan Assmann, Moses the Egyptian: The Memory of Egypt in Western Monotheism, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1997, pp. 86-87, 115-125.
- Ralph Cudworth, The True Intellectual System of the Universe, London, 1678, Book I, chapter 4 (Internet Archive trueintellectual1678cudw).
- [Karl Leonhard Reinhold] Br. Decius, Die Hebräischen Mysterien oder die älteste religiöse Freymaurerey. In zwey Vorlesungen gehalten in der [Loge] zu ****, Leipzig: Göschen, 1788, p. 54 (Bayerische Staatsbibliothek, Internet Archive 10434849bsb).
- Immanuel Kant, Kritik der Urteilskraft, 1790, §49, footnote (Akademie-Ausgabe vol. V, p. 316, korpora.org).
- Johann Andreas Segner, Einleitung in die Natur-Lehre, 2nd ed., Göttingen: Vandenhoeck, 1754, title page (Bayerische Staatsbibliothek Phys.g. 427; Internet Archive 10131984bsb; Wikimedia Commons, public domain).
- Friedrich Schiller, ‘Die Sendung Moses’, Thalia vol. 3, no. 10, Leipzig: Göschen, 1790, pp. 3-37 (Wikisource).
- Friedrich Schiller, ‘Vom Erhabenen’, Neue Thalia vol. 3, 1793, pp. 320-394 (Wikisource).
- Friedrich Schiller, ‘Das verschleierte Bild zu Sais’, Die Horen, 1795, 9th issue; text after Schillers Werke, Nationalausgabe vol. 1, Weimar 1943, pp. 254-256 (Wikisource).
- Anton Schindler, Biographie von Ludwig van Beethoven, Münster: Aschendorff, 1840, pp. 250-251 (Internet Archive biographievonlud00schi).
- Beethoven-Haus Bonn, Sammlung Wegeler W 23: Friedrich Schiller, Sinnsprüche aus ‘Die Sendung Moses’, autograph of Beethoven (digital archive entry).
- H. P. Blavatsky, Isis Unveiled, vol. I: Science, New York: J. W. Bouton, 1877, p. 16 (Internet Archive cu31924092304579).
- Pierre Hadot, Le Voile d’Isis: Essai sur l’histoire de l’idée de Nature, Paris: Gallimard, 2004; English trans. Michael Chase, The Veil of Isis, Cambridge, MA: Belknap Press of Harvard University Press, 2006; reviewed in Bryn Mawr Classical Review 2007.03.25.
- Felix Guirand (ed.), New Larousse Encyclopedia of Mythology, Egyptian Mythology, ‘Neith’.
- ‘Neith’, ‘Veil of Isis’ and ‘Udjahorresnet’, English Wikipedia, accessed 11 October 2026 (citing Lesko 1999, Wilkinson 2003, Pinch 2002, Griffiths 1970, Lloyd 1982).
- Egypt Exploration Society / Durham University, ‘Sais: Overview’, Sais Project website (sais.webspace.durham.ac.uk), and Egypt Exploration Society, ‘Sais’ (ees.ac.uk).
- Penny Wilson, ‘Sais’, Current World Archaeology, feature, 2009 (world-archaeology.com).
- George Thomas Lowth, The Wanderer in Arabia, vol. 1, London, 1855, plate ‘Ruins of Sais in the Delta’ (British Library HMNTS 10076.d.25, via Wikimedia Commons, public domain).
- Museo Egizio, Turin, inv. C 315, bronze statuette of Neith, photograph via Wikimedia Commons, CC0.
