Kompendijum · Pastoralno božanstvo / Rogati bog

Pan

Pan je arkadijski bog stada, divljih predela i neobuzdane požude, sa kozjim nogama i dva roga, Hermesov sin prema Homerskoj himni. On je i jedini grčki bog za čiju se smrt izveštava u klasičnom izvoru: Plutarh pripoveda o glasu koji je tri puta zazvao sa ostrva Paksi za vreme Tiberija i naredio egipatskom kormilaru da objavi da je Veliki Pan mrtav. Još od Euzebija taj krik se tumači kao kraj paganstva. Panova rogata ikonografija prelila se pravo u hrišćanskog Đavola, a zatim se ponovo pojavila u Gardnerovoj Viki.

Pan
Tip Pastoralno božanstvo / Rogati bog
Poreklo Grčki (arkadijski)
Period Kult potvrđen od kasnog 6. veka p. n. e. u Arkadiji; 'smrt Velikog Pana' smeštena u Tiberijevu vladavinu, 14–37. n. e.
Primarni izvori
  • Homerska himna 19 (Panu). Engleski: prev. Hugh G. Evelyn-White, Loeb Classical Library, Cambridge: Harvard University Press, 1914.
  • Plutarh. *De Defectu Oraculorum* (Moralia 419b–d). Engleski: prev. F. C. Babbitt, Loeb Classical Library, Cambridge: Harvard University Press, 1936.
  • Herodot. *Istorije* 6.105 (susret Fejdipida na planini Parthenion).
  • Euzebije. *Praeparatio Evangelica* 5.17. Engleski: prev. E. H. Gifford, Oxford, 1903.
  • Ovidije. *Metamorfoze* 1.689–712 (mit o Siringi).
  • Vergilije. *Georgike* 3.391–393 (odlomak o Panu i Luni).
  • Polijen. *Strategeme* 1.2 (Pan kao Dionisov vojskovođa i etimologija reči panikos).
  • Apolodor. *Biblioteka* 1.4.1 (Pan kao sin Zevsa i Hibride/Timbride).
  • Long. *Dafnis i Hloja* 3.23 (Pan i Eho).
  • Pauzanija. *Opis Grčke* 8.38 (svetilište na Likaionu).
  • Borgeaud, Philippe. *The Cult of Pan in Ancient Greece.* Prev. Kathleen Atlass i James Redfield. Chicago: University of Chicago Press, 1988.
  • Graves, Robert. *The Greek Myths.* 2 toma. London: Penguin, 1955 (§26.h o tezi o Tamuzu).
  • Jost, Madeleine. *Sanctuaires et cultes d'Arcadie.* Paris: Boccard, 1985.
  • Ma'oz, Z. U., i Andrea M. Berlin. 'The Sanctuary of Pan at Banias / Caesarea Philippi.' *Bulletin of the American Schools of Oriental Research* 315 (1999): 27–45.
  • Murray, Margaret. *The Witch-Cult in Western Europe.* Oxford: Clarendon Press, 1921.
  • Hutton, Ronald. *The Triumph of the Moon: A History of Modern Pagan Witchcraft.* Oxford: Oxford University Press, 1999.
Srodna bića
Mystery God
Pogledaj na Google mapama ↗

Pan je bog sa kozjim nogama i dva roga, gospodar stenovitog unutrašnjeg dela Peloponeza. Njegovi atributi su siringa, panova frula od sedam trski, i ozloglašena seksualna proždrljivost. Homerska himna Panu naziva ga Hermesovim sinom, rođenim od kćeri Driopa bogate kose. On svira po šumovitim čistinama sa rasplesanim nimfama uz ivice litica. Pastiri ga vole, a stada ga se boje, jer se veruje da je odgovoran za iznenadne talase nerazumnog užasa koji bez vidljivog razloga pogađaju krdo ili borbeni red. Iz tog straha engleski je dobio svoju reč panic.

Maraton i pećina na Akropolju

Kod Herodota 6.105, atinski glasnik Fejdipid poslat je u Spartu da traži pomoć protiv persijske invazije. Na planini Parthenion u Arkadiji, Pan ga je sreo na putu i upitao zašto Atinjani zanemaruju njegov kult, kad im je toliko puta pomagao i opet će im pomoći. Posle atinske pobede kod Maratona 490. godine p. n. e, ustanovili su Panovo svetilište u pećini na severnoj padini Akropolja, sa godišnjom žrtvom i trkom sa bakljama. Pauzanija je posetio tu pećinu sedam vekova kasnije i zabeležio da je i dalje u upotrebi. (Herodot ne pripoveda poznatiju priču da je Fejdipid trčao od Maratona do Atine i pao mrtav; to je kasnija tradicija preko Lukijana i Plutarha. Trčanje do Sparte je izvorna verzija.)

Njegovo najvažnije kultno središte ipak je ostalo u Arkadiji, na planini Likaion. Najraniji dokumentarni dokazi za njegov kult, zavetne bronze i ispisani ulomci keramike iz poslednje trećine šestog veka p. n. e, potiču upravo iz arkadijskih svetilišta.

Banijas

Postoji jedno Panovo mesto van Grčke koje mora da se pomene. Podno planine Hermon, na prostoru današnje Golanske visoravni, jedan pećinski izvor povezivan je sa Panom najmanje od trećeg veka p. n. e. Grci su to mesto zvali Paneion, a Rimljani Paneas. Irod Veliki podigao je hram Avgustu blizu pećine; njegov sin Filip ponovo je osnovao grad kao Cezareju Filipovu. Savremeni arapski naziv Banijas čuva izvorno grčko ime. U svetilištu su prinošene životinjske žrtve koje su bacane pravo u procep na dnu pećine, što su arheološki dobro dokumentovali Z. U. Ma’oz i Andrea Berlin u Bulletin of the American Schools of Oriental Research 1999. godine. To je takođe, u Mateju 16:13 i Marku 8:27, mesto gde Isus pita Petra: “Šta kažu ljudi, ko sam ja?” Geografija tog pitanja je važna. Petar odgovara sa stepenica Panove pećine.

Smrt Velikog Pana

Plutarh u delu De Defectu Oraculorum 17 (Moralia 419b do 419d) beleži priču koja je daleko najčuvenije što je iko ikada rekao o Panu. Radnja je smeštena u vreme cara Tiberija, negde između 14. i 37. godine n. e. Brod iz Italije za Grčku ostao je bez vetra predveče kod ostrva Paksi u Jonskom moru. Glas je tri puta sa Paksa dozvao egipatskog kormilara Tamusa i naredio mu da kod Paloda objavi da je Veliki Pan mrtav. U Loebovom prevodu F. C. Babbitta:

Tako, kada je stigao naspram Paloda… Tamus je sa krme, gledajući prema kopnu, izgovorio reči onako kako ih je čuo: “Veliki Pan je mrtav.” I pre nego što je završio, podigao se veliki krik naricanja, ne jednog čoveka, nego mnogih, pomešan sa uzvicima čuđenja.

Tiberije je, kada je čuo za to, pozvao Tamusa u Rim i naredio svojim filolozima da ispitaju slučaj.

Plutarh izveštaj pripisuje retoru Epiterzu, ocu njegovog prijatelja Emilijana. On sam tu priču ne čita kao kraj paganstva. To tumačenje dodaje dva i po veka kasnije Euzebije iz Cezareje u Praeparatio Evangelica 5.17, koristeći homofonu igru na pân (“sve”) da Velikog Pana preoblikuje u simbol “svih” paganskih bogova, a krik iz Paloda u trenutak kada su ih Hristova isterivanja demona proterala iz sveta. Robert Grejvs je, u The Greek Myths iz 1955, umesto toga predložio da je krik prvobitno bio obredno naricanje za mesopotamskim umirućim bogom Tamuzom, koje su grčki slušaoci pogrešno čuli: “Tamuse, Tamuse, svesilni Tamuz je mrtav.” Ta teza se ponekad pripisuje i drugim naučnicima, ali objavljeni izvor je Grejvs. To nije savremeni konsenzus; to je jedno zanimljivo čitanje među više njih.

Sam Plutarhov tekst ostaje najčudniji trenutak kod bilo kog paganskog autora: brod koji je predveče ostao bez vetra kod Paksa, glas koji tri puta preko vode doziva Tamusa, naredba da se kod Paloda objavi da je bog umro, i nevidljivo naricanje koje sa obale odgovara.

Rogati bog, ponovo

Panov kult nadživeo je Tiberija za nekoliko vekova. Svetilište u Banijasu podno Hermona radilo je sve do kasne antike. Panova prepoznatljiva ikonografija, rogata figura sa kozjim nogama, postala je jedan od glavnih vizuelnih izvora iz kojih su kasnoantički i srednjovekovni hrišćanski umetnici izgradili lik Đavola. I Robert Muchembled u History of the Devil i Jeffrey Burton Russell u Lucifer prate to ikonografsko poreklo. Rogati kozji čovek-Lučifer, kakvog savremeni čitalac prepoznaje sa starih grafika, jeste arkadijski kozji bog u hrišćanskoj odeći.

Krajem 19. veka teza Margaret Marej o veštičjem kultu pokušala je da srednjovekovna suđenja vešticama protumači kao progon stvarnog, organizovanog pretpohrišćanskog kulta plodnosti čiji je rogati bog bio nastavak Pana. Ta teza je danas među istoričarima potpuno odbačena. Ipak, istorijski je bila uticajna: oblikovala je Viku Džeralda Gardnera pedesetih godina 20. veka, gde je rogati bog ponovo središnje muško božanstvo, a preko Vike postao je dominantni rogati bog savremenog neopaganskog preporoda. Hatonov Triumph of the Moon, koji je Oksford objavio 1999, standardna je istorija te obnove.

Bog koga je egipatskom kormilaru rečeno da sahrani nije ostao sahranjen.

Izvori

Bibliografija. Isti spisak nalazi se i u zaglavlju članka, za alate za citiranje koji ga čitaju mašinski.

  • Homerska himna 19 (Panu). Engleski: prev. Hugh G. Evelyn-White, Loeb Classical Library, Cambridge: Harvard University Press, 1914.
  • Plutarh. De Defectu Oraculorum (Moralia 419b–d). Engleski: prev. F. C. Babbitt, Loeb Classical Library, Cambridge: Harvard University Press, 1936.
  • Herodot. Istorije 6.105 (susret Fejdipida na planini Parthenion).
  • Euzebije. Praeparatio Evangelica 5.17. Engleski: prev. E. H. Gifford, Oxford, 1903.
  • Ovidije. Metamorfoze 1.689–712 (mit o Siringi).
  • Vergilije. Georgike 3.391–393 (odlomak o Panu i Luni).
  • Polijen. Strategeme 1.2 (Pan kao Dionisov vojskovođa i etimologija reči panikos).
  • Apolodor. Biblioteka 1.4.1 (Pan kao sin Zevsa i Hibride/Timbride).
  • Long. Dafnis i Hloja 3.23 (Pan i Eho).
  • Pauzanija. Opis Grčke 8.38 (svetilište na Likaionu).
  • Borgeaud, Philippe. The Cult of Pan in Ancient Greece. Prev. Kathleen Atlass i James Redfield. Chicago: University of Chicago Press, 1988.
  • Graves, Robert. The Greek Myths. 2 toma. London: Penguin, 1955 (§26.h o tezi o Tamuzu).
  • Jost, Madeleine. Sanctuaires et cultes d’Arcadie. Paris: Boccard, 1985.
  • Ma’oz, Z. U., i Andrea M. Berlin. ‘The Sanctuary of Pan at Banias / Caesarea Philippi.’ Bulletin of the American Schools of Oriental Research 315 (1999): 27–45.
  • Murray, Margaret. The Witch-Cult in Western Europe. Oxford: Clarendon Press, 1921.
  • Hutton, Ronald. The Triumph of the Moon: A History of Modern Pagan Witchcraft. Oxford: Oxford University Press, 1999.

Česta pitanja

Ko je Pan i odakle potiče njegovo ime?
Pan je arkadijski bog stada i divljih mesta, a kao treći stalni atribut ide i njegova ozloglašena žudnja za nimfama. Ima dva roga, kozju bradu i kozje noge, i nosi siringu, panovu frulu od sedam trski. Njegovo kultno središte nalazi se u surovom unutrašnjem delu Peloponeza, sa glavnim svetilištem na planini Likaion. Etimologija koju savremeni lingvisti najčešće prihvataju izvodi ime iz protoindoevropskog korena sa značenjem ’napasati’ ili ‘pastir’, srodnog latinskom pastor i engleskom pasture, a u glavnoj indoevropeističkoj rekonstrukciji i vedskom pastirskom bogu Pušanu. Popularno tumačenje koje povezuje Pana sa grčkom rečju pân, u značenju ‘sve’, jeste narodna etimologija, koju je proslavio Platonov Kratil, a savremeni indoevropeisti odbacuju. Homerska himna Panu naziva ga Hermesovim sinom, rođenim od kćeri Driopa bogate kose; druge tradicije njegovom majkom nazivaju Penelopu iz Mantineje (već kod Herodota 2.145), a jedan tekstualno nestabilan odlomak kod Apolodora naziva ga sinom Zevsa i Hibride.
Zašto u engleskom postoji reč panic?
Zato što se verovalo da Pan izaziva iznenadan, nerazuman strah i u stadima i u vojskama. Grčka imenica bila je panikon deima, panovski strah, ona vrsta straha koja pogodi krdo ili borbeni red bez ikakvog vidljivog uzroka. Makedonski pisac iz drugog veka n. e. Polijen, u delu Strategeme 1.2, pripisuje Panu izum falangskog bojnog poretka i psihološke taktike zastrašivanja u Dionisovim ratovima. Legenda da su Persijance kod Maratona obuzeo panovski strah potiče iz kasnije tradicije i zapravo nije u Polijenu 1.2; Polijen daje opštu etimologiju, a veza sa Maratonom dolazi iz drugih grčkih pisaca. Reč je preko latinskog i francuskog ušla u engleski kao ‘panic’.
Koja je priča o rečenici 'Veliki Pan je mrtav'?
Priču prenosi Plutarh u delu De Defectu Oraculorum, O zamiranju proročišta, poglavlje 17 (Moralia 419b do 419d), a smeštena je u vreme cara Tiberija (14–37. n. e.). Brod iz Italije za Grčku ostao je bez vetra predveče kod ostrva Paksi u Jonskom moru. Glas je tri puta sa Paksa dozvao egipatskog kormilara po imenu Tamus. Glas mu je rekao da, kada brod stigne naspram Paloda, mora da objavi da je ‘Veliki Pan mrtav’. Kada je Tamus to učinio, ‘sa obale se podigao veliki krik naricanja, ne jednog čoveka nego mnogih, pomešan sa uzvicima čuđenja’. Tiberije je, čuvši za taj događaj, pozvao Tamusa u Rim i naredio svojim filolozima da ispitaju stvar. Retor Epiterz, otac Plutarhovog prijatelja Emilijana, izvor je izveštaja unutar samog dijaloga. Sam Plutarh to ne tumači kao smrt paganstva. To čitanje dodaje dva i po veka kasnije Euzebije iz Cezareje u Praeparatio Evangelica 5.17, koji koristi homofonu igru između Pan i pân (‘sve’) da bi smrt Velikog Pana preoblikovao u trenutak kada su Hristova isterivanja demona proterala paganske demone iz sveta.
Da li je krik zaista bio za Pana, ili za Tamuza?
Postoji mnogo raspravljana moderna pretpostavka da je taj krik prvobitno bio obredno naricanje za mesopotamskim umirućim bogom Tamuzom, možda u obliku ‘Tamuse, Tamuse, svesilni Tamuz je mrtav’, što su grčki slušaoci pogrešno čuli kao ‘Veliki Pan je mrtav’. Ta identifikacija se najviše vezuje za Roberta Grejvsa u delu The Greek Myths iz 1955, §26.h. To nije opšteprihvaćeno stanovište u savremenoj klasičnoj nauci. Standardna studija Filipa Boržoa iz 1988, The Cult of Pan in Ancient Greece, pažljivo razmatra Plutarhov odlomak, ali ne prihvata tezu o Tamuzu kao sopstvenu. Treba je uzeti kao jedno zanimljivo moderno čitanje među više njih, a ne kao činjenicu. Ono što je sigurno jeste sam Plutarhov tekst, koji ostaje jedan od najčudnijih odlomaka kod bilo kog paganskog autora.
Da li je Pan zaista umro kada je stiglo hrišćanstvo?
Euzebijevo tumačenje Plutarhove priče iz četvrtog veka jeste teologija, a ne istorija. Panovi kultovi nastavili su da funkcionišu vekovima posle Tiberijeve vladavine. Pećinsko svetilište u Banijasu podno Hermona, grad koji su Grci nazvali Paneion ili Paneas po Panu, trajalo je otprilike od trećeg veka p. n. e. do petog veka n. e.; arheološki dokazi (koje su dokumentovali Ma’oz i Berlin u Bulletin of the American Schools of Oriental Research 315 iz 1999) beleže životinjske žrtve bacane u procep na dnu pećine sve do kasne antike. Ono što se istorijski zaista dogodilo jeste da je Panova ikonografija, rogata, kozjonoga i bestidno itifalična, postala jedan od glavnih vizuelnih izvora iz kojih su kasnoantički i srednjovekovni hrišćanski umetnici sastavili lik Đavola. Ta slika rogatog kozjeg čoveka ponovo se pojavila krajem 19. veka u danas odbačenoj tezi Margaret Marej o veštičjem kultu, a sredinom 20. veka u Viki Džeralda Gardnera, gde je rogati bog ponovo postao središnje muško božanstvo. Ronald Hatonov Triumph of the Moon iz 1999. standardna je istorija tog preporoda. Bog koga je egipatski kormilar trebalo da sahrani nije ostao mrtav. Vratio se pod drugim maskama.
Pin it X Tumblr
creature illustration