Kompendijum · Rogato pastoralno božanstvo

Cernunnos

Cernunnos je galski rogati bog, a njegovo ime pojavljuje se na tačno jednom sačuvanom natpisu, na Stubu lađara podignutom u Luteziji za vreme Tiberija, danas u Musée de Cluny u Parizu. Svako drugo poistovećivanje rogateg božanstva širom keltske Evrope (sedeća figura na Gundestrupskom kotlu, stenska gravura iz Val Kamonike, remski oltar) zasniva se na ikonografskoj tipologiji, a ne na imenovanju. Prakeltski koren je *karno-*, rog, isti indoevropski koren iz kojeg potiče i engleska reč horn.

Cernunnos
Tip Rogato pastoralno božanstvo
Poreklo Galsko (keltsko, potvrđeno u rimskoj Galiji; ikonografski tip iz poznog gvozdenog doba širom keltske Evrope)
Period Ikonografski tip od oko 4. veka p. n. e. (Val Kamonika); ime potvrđeno samo za vreme Tiberija, 14–37. n. e.
Primarni izvori
  • CIL XIII, 3026. Natpis na Stubu lađara (Pilier des nautes), Lutezija, vreme Tiberija (14–37. n. e.). Danas u Musée de Cluny / Musée national du Moyen Âge, Pariz.
  • Bober, Phyllis Pray. 'Cernunnos: Origin and Transformation of a Celtic Divinity.' *American Journal of Archaeology* 55, br. 1 (januar 1951): 13–51.
  • Delamarre, Xavier. *Dictionnaire de la langue gauloise: une approche linguistique du vieux-celtique continental.* 2. izd. Pariz: Errance, 2003, s.v. *carnon-* / *cernunnos*, str. 106–107.
  • Green (Aldhouse-Green), Miranda. *The Gods of the Celts.* Gloucester: Alan Sutton, 1986.
  • Green (Aldhouse-Green), Miranda. *Animals in Celtic Life and Myth.* London: Routledge, 1992.
  • Hutton, Ronald. *The Triumph of the Moon: A History of Modern Pagan Witchcraft.* Oxford: Oxford University Press, 1999. (2. izd. 2019.)
  • Cohn, Norman. *Europe's Inner Demons: An Enquiry Inspired by the Great Witch-Hunt.* London: Sussex University Press, 1975.
  • Murray, Margaret A. *The Witch-Cult in Western Europe.* Oxford: Clarendon Press, 1921.
  • Murray, Margaret A. *The God of the Witches.* London: Sampson Low, Marston & Co., 1933.
  • Gardner, Gerald B. *Witchcraft Today.* London: Rider, 1954.
  • Russell, Jeffrey Burton. *Lucifer: The Devil in the Middle Ages.* Ithaca: Cornell University Press, 1984.
Srodna bića
Mystery God
Pogledaj na Google mapama ↗

Rogati bog Gala ima jedno ime i jedan natpis. Oboje se nalaze na istom spomeniku, Stubu lađara, podignutom u malom galsko-rimskom gradu Luteziji iz gvozdenog doba za vreme Tiberija, između 14. i 37. godine n. e, od strane lokalnog ceha rečnih lađara. To je isti vremenski prozor u kojem je Plutarhov kormilar Tamus čuo glas sa Paksa kako objavljuje da je veliki Pan mrtav. Parisii su na gornjem registru svog kamenog stuba završavali posvetu Jupiteru Optimusu Maksimusu, na latinskom. Ali su jednu od donjih strana ostavili za rogatu glavu sa kratkom galsko-keltskom rečju iznad nje. Do trenutka kada je stub ponovo otkriven, 6. marta 1710. ispod temelja hora katedrale Notr Dam u Parizu, prvo slovo te reči već je bilo izgubljeno. Izdanje iz 1711. donelo ju je kao [C]ERNVNNOS. To čitanje održalo se do danas. Stub se sada nalazi u frigidarijumu muzeja Musée de Cluny.

Tvrdo pravilo

Svako drugo poistovećivanje Cernunnosa širom keltskog sveta ikonografsko je, a ne epigrafsko. Najpoznatiji primer je sedeća ukrštenonoga rogata figura na Gundestrupskom kotlu, gde kotao uopšte ne nosi natpis koji bi ga imenovao. Nekih četiri veka ranije, stojeća rogata figura na Steni 70 u Nakvaneu u Val Kamoniki već je bila usečena u stenu bez ikakve oznake. Remski oltar prikazuje sličnu sedeću rogatu figuru između Apolona i Merkura, takođe bez imena; reljef iz Senta je bez glave, a reljef iz Vandoevra anoniman. Moderna nauka sve te prikaze okuplja pod tipom Cernunnosa iz čisto tipološke praktičnosti. Samo ime, međutim, pripada isključivo pariskoj glavi.

Filis Prej Bober je 1951. u opširnom članku u časopisu American Journal of Archaeology sakupila taj ikonografski korpus. Njen katalog i dalje je temelj svakog savremenog pregleda. Standardni metodološki oprez, dodatno izoštren u kasnijim monografijama Mirande Aldhaus-Grin, jeste upravo onaj koji ovaj bestijarijumski tekst preuzima: rogati keltski bog nije nužno onaj rogati bog Parisija.

Figura sa Gundestrupa

Gundestrupski kotao pronađen je 28. maja 1891. u tresetištu Rævemose blizu zaseoka Gundestrup, u Himerlandu, Jiland, na severu Danske. Napravljen je od srebra, delimično je pozlaćen, težak je oko devet kilograma, širok oko 69 centimetara i predstavlja najvažniji pojedinačni sačuvani artefakt pozne latenske Evrope. Datovanje je zaista sporno; glavni okvir je od 200. p. n. e. do 300. n. e, uz užu sklonost ka 2. ili 1. veku p. n. e. Neki stručnjaci smatraju da je radionica bila tračka, a ne keltska. Danas se čuva u Nationalmuseet-u u Kopenhagenu.

Unutrašnja ploča koju muzej označava slovom A postala je moderno lice Cernunnosa. Bezbradi muškarac sedi ukrštenih nogu, frontalno, sa jelenjim rogovima koji mu izrastaju iz glave. Oko vrata nosi torkv, a drugi torkv drži u podignutoj desnoj ruci. U podignutoj levoj ruci drži zmiju sa ovnujskim rogovima, uhvaćenu po sredini tela. Pored njega stoji jelen sa rogovima istovetnim njegovim. Među ostalim životinjama na ploči vide se mačke, pas, bik i mala ljudska figura koja jaše nešto nalik morskom stvorenju. Na kotlu nema ničega što ga imenuje. Poistovećivanje sa Cernunnosom zasniva se samo na vizuelnoj sličnosti sa glavom na pariskom stubu, i ni na čemu više.

Ime

Prakeltski koren, prema standardnom galskom leksikonu Ksavijea Delamara (Dictionnaire de la langue gauloise, drugo izdanje, Errance, 2003), jeste karno-, sa značenjem rog, a po proširenju i parožak ili vrh. Božanski sufiks -on-os isti je onaj koji nalazimo u drugim galskim teonimima kao što su Maponos i Epona. Galo-grčki natpis iz Montanjaka u Erou daje dativski oblik karnonou, što podržava paralelni teonim Carnonos. Dublji indoevropski koren ḱr̥-no- dao je latinsko cornū, grčko káras (glava), sanskritsko śr̥ṅga- i, preko germanskog hurnaz, savremenu englesku reč horn. Rog je jedan od najstarijih religijskih simbola koje govornici engleskog nose u svom svakodnevnom rečniku, a ime sa pariskog stuba njegov je srodnik.

Kako je Cernunnos postao bog veštica

Nije, ali priča vredi da se ispriča. Knjiga Margaret Marej Witch-Cult in Western Europe, koju je Oksford objavio 1921, tvrdila je da su srednjovekovna i ranonovovekovna suđenja vešticama u Evropi nesvesno zabeležila progon jedne neprekinute, organizovane, prehrišćanske religije plodnosti čije je božanstvo bio rogati bog. Njen nastavak, The God of the Witches, objavljen kod Sampson Lowa 1933, tog boga je po imenu poistovetio sa Cernunnosom. Tezu je detaljno srušio Norman Kon u knjizi Europe’s Inner Demons 1975, a ponovo ju je preispitao Ronald Haton u Triumph of the Moon 1999. Istoričari glavnog toka već pola veka Marejin veštičji kult svrstavaju u pseudoistoriju.

Kulturni zagrobni život te diskreditovane teze zapravo je zanimljiviji deo priče. Vika Džeralda Gardnera, nastala početkom pedesetih godina i kodifikovana u Witchcraft Today 1954, preuzela je Marejin okvir gotovo u celosti. Rogati sa savremenih vikanских oltara, pratilac Boginje u standardnom ritualnom ciklusu, jeste Marejina složena konstrukcija iz 1933, sa Cernunnosom kao imenovanim istorijskim osloncem. Danas je to božanstvo koje se poštuje širom sveta, od strane neuporedivo više vernika nego što je ikada u rimskoj Galiji uopšte znalo to ime.

Šta pariski stub zapravo kaže

Posvetni natpis na gornjem registru stuba glasi:

TIB·CAESARE·AVG·IOVI·OPTVMO MAXSVMO·M·NAVTAE·PARISIACI PVBLICE·POSIERVNT

„U vreme Tiberija Cezara Avgusta, Jupiteru Optimusu Maksimusu, lađari Parisija javno su ovo podigli.“

To je zvanična posveta na rimskom jeziku, odobrena i neutralna u odnosu na dvojezičnost. Glava Cernunnosa sa svojim gotovo izgubljenim natpisom nalazi se na posebnoj donjoj strani istog kamena. Stub je mali, dve hiljade godina star, tehnički dokument religijske dvojezičnosti. Plovidbeni ceh Parisija kupio je pravo mesto da oda počast carskom bogu Rima, a istovremeno je sačuvao i panel za lokalnog rogatog boga čije su ime zapisali na galskom. Taj spoj je čitav vidljivi istorijski Cernunnos. Sve ostalo jeste ikonografski zaključak i moderno pamćenje.

Izvori

Bibliografija. Isti spisak nalazi se i u zaglavlju članka, za alate za citiranje koji ga čitaju mašinski.

  • CIL XIII, 3026. Natpis na Stubu lađara (Pilier des nautes), Lutezija, vreme Tiberija (14–37. n. e.). Danas u Musée de Cluny / Musée national du Moyen Âge, Pariz.
  • Bober, Phyllis Pray. ‘Cernunnos: Origin and Transformation of a Celtic Divinity.’ American Journal of Archaeology 55, br. 1 (januar 1951): 13–51.
  • Delamarre, Xavier. Dictionnaire de la langue gauloise: une approche linguistique du vieux-celtique continental. 2. izd. Pariz: Errance, 2003, s.v. carnon- / cernunnos, str. 106–107.
  • Green (Aldhouse-Green), Miranda. The Gods of the Celts. Gloucester: Alan Sutton, 1986.
  • Green (Aldhouse-Green), Miranda. Animals in Celtic Life and Myth. London: Routledge, 1992.
  • Hutton, Ronald. The Triumph of the Moon: A History of Modern Pagan Witchcraft. Oxford: Oxford University Press, 1999. (2. izd. 2019.)
  • Cohn, Norman. Europe’s Inner Demons: An Enquiry Inspired by the Great Witch-Hunt. London: Sussex University Press, 1975.
  • Murray, Margaret A. The Witch-Cult in Western Europe. Oxford: Clarendon Press, 1921.
  • Murray, Margaret A. The God of the Witches. London: Sampson Low, Marston & Co., 1933.
  • Gardner, Gerald B. Witchcraft Today. London: Rider, 1954.
  • Russell, Jeffrey Burton. Lucifer: The Devil in the Middle Ages. Ithaca: Cornell University Press, 1984.

Česta pitanja

Gde se ime Cernunnos zapravo pojavljuje?
Tačno jednom, na Stubu lađara (Pilier des nautes), galsko-rimskom kamenom stubu iz doba Rimljana podignutom u Luteziji (rimskom Parizu) od strane ceha lađara plemena Parisii za vreme Tiberija, između 14. i 37. godine n. e. Stub je ponovo otkriven 6. marta 1710. tokom radova na temeljima kripte ispod hora katedrale Notr Dam u Parizu. Danas je izložen u frigidarijumu muzeja Musée de Cluny u Parizu. Glavna posveta upućena je Jupiteru Optimusu Maksimusu, na latinskom; na posebnoj strani, iznad glave rogatog muškarca, nalazi se kratak galsko-keltski natpis kojem je već 1711. nedostajalo prvo slovo. Uobičajeno čitanje je [C]ERNVNNOS, otuda Cernunnos. To je jedini sačuvani natpis u keltskom svetu koji imenuje ovog boga. Svako drugo poistovećivanje sa ‘Cernunnosom’ u modernoj nauci ikonografsko je: rogata figura koja liči na parisku glavu, ali nikada imenovana.
Šta se nalazi na Gundestrupskom kotlu?
Gundestrupski kotao je srebrna, delimično pozlaćena posuda teška oko 9 kilograma i široka oko 69 centimetara, pronađena 28. maja 1891. u tresetištu Rævemose blizu zaseoka Gundestrup u Himerlandu, Jiland, Danska. Danas se čuva u Nationalmuseet-u (Nacionalnom muzeju Danske) u Kopenhagenu. Datovanje je zaista sporno: glavni tok nauke smešta ga između 200. p. n. e. i 300. n. e, dok neki stručnjaci zagovaraju tračku, a ne keltsku radionicu. Unutrašnja ploča koju muzej označava slovom A prikazuje bezbradog muškarca koji sedi ukrštenih nogu sa jelenjim rogovima, nosi torkv, u podignutoj desnoj ruci drži još jedan torkv, a u podignutoj levoj zmiju sa ovnujskim rogovima. Naspram njega stoji jelen sa istim rogovima. Mačke, govedo i mala ljudska figura na morskom stvorenju upotpunjuju prizor. Ime Cernunnos nigde se ne pojavljuje na kotlu. Poistovećivanje sa pariskom glavom ikonografsko je, ne epigrafsko.
Šta ime znači?
Standardni galski leksikon, Dictionnaire de la langue gauloise Ksavijea Delamara (2. izdanje, Errance, 2003), izvodi ime iz prakeltskog korena karno- (rog, parošak, vrh) sa božanskim sufiksom -on-os koji se javlja i u mnogim drugim galskim teonimima kao što su Maponos i Epona. Galo-grčki natpis iz Montanjaka u departmanu Ero daje dativ karnonou, što upućuje na paralelni oblik Carnonos. Dublji indoevropski koren ḱr̥-no- (rog, glava) isti je onaj iz kojeg potiču latinsko cornū, grčko káras (glava), sanskritsko śr̥ṅga- i, preko germanskog hurnaz, savremena engleska reč horn. Opravdan prevod bio bi ‘rogati bog’ ili ‘božanski rogati’. Goli određeni oblik ‘Rogati’ pojednostavljenje je iz doba Vike.
Da li je Cernunnos zaista bio bog veštica?
Ne. Knjige Margaret Marej The Witch-Cult in Western Europe (Oksford, 1921) i The God of the Witches (Sampson Low, 1933) tvrdile su da zapisi evropskih suđenja vešticama čuvaju dokumentaciju o opstalom panevropskom paganskom kultu plodnosti čije je božanstvo bio rogati bog, a da je Cernunnos njegov istorijski prototip. Tu tezu je detaljno razorio Norman Kon u knjizi Europe’s Inner Demons 1975. godine, a Ronald Haton ju je ponovo razmotrio u The Triumph of the Moon 1999. Savremeni istoričari Marejin veštičji kult smatraju pseudoistorijom. Ipak, ta teza oblikovala je neopaganski preporod 20. veka: Vika Džeralda Gardnera, kodifikovana u Witchcraft Today 1954, preuzela je Marejin okvir i postavila ‘Rogatog’ uz ‘Boginju’ kao dva glavna božanstva nove religije. Cernunnos sa vikanских oltara 21. veka potiče od Marejine složene konstrukcije iz 1933, a ne od bilo čega što bi jedan Gal iz gvozdenog doba prepoznao.
Kako se Cernunnos odnosi prema Panu i hrišćanskom Đavolu?
Rogato, pastoralno, sa životinjama povezano muško božanstvo ponavljajući je indoevropski tip. Grčki Pan, galski tip Cernunnosa, egipatski Bes, božanstva rogatom biku srodna iz mesopotamske tradicije i helenistički Dionis-Sabazije nalaze se u preklapajućem ikonografskom polju. Od kasne antike nadalje, upravo je to polje obezbedilo vizuelni rečnik iz kojeg su hrišćanski umetnici sastavili lik Đavola. Rogata glava, papak, zmija: sve to postaje Satanin atribut u srednjovekovnoj evropskoj ikonografiji. Knjiga Džefrija Bartona Rasela Lucifer: The Devil in the Middle Ages (Cornell, 1984) standardno je delo o tom umetničko-istorijskom prenosu. Ispravno je reći da su rogati paganski likovi tipa Cernunnosa doprineli hrišćanskom vizuelnom leksikonu Đavola, a ne da je Cernunnos postao Đavo. Nije postojao nikakav neprekinuti kult.
Pin it X Tumblr
creature illustration